pod Minčetom s kraja 15. stoljeća, otkrivena prilikom obnove kule Gornji ugao, iznimno je vrijedno nalazište i jedinstven prostor koji svjedoči o industrijsko-gospodarskoj grani u vrijeme Dubrovačke Republike. U ljevaonici, koja se prostire na oko 600 metara kvadratnih, pripremao se barut, lijevala bronca, oblikovala zvona i uporabni predmeti, a najvažnija je bila proizvodnja oružja koje se zatim izvozilo na Sredozemlje i Balkan. Ljevaonica pod Minčetom djelovala je do 17. stoljeća, kada nakon Velike trešnje 1667. biva zatrpana. Po površini i očuvanosti spada među najbolje sačuvane lokalitete ovakve vrste u Europi, a nakon obnove Društva prijatelja dubrovačke starine, u srpnju 2017. godine otvorena je za javnost.

impozantna i najviša tvrđava dubrovačkog fortifikacijskog sklopa, smještena je na spoju zapadnog i sjevernog dijela glavnog gradskog zida, na iznimno osjetljivom mjestu obrane i jednom od četiriju glavnih strateških mjesta. Dominira u gradskoj vizuri i stoga je postala simbolom Grada. Okrugla je oblika s razvijenim snažnim kruništem koje se oslanja na konzole. Postavljena je na okrugli bubanj na koji se s obje strane grada nastavljaju otvorena predziđa. Ime je dobila po znamenitoj dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji Menze-Minčetić, koja je početkom 14. stoljeća darovala zemljište.

Godine 1319. četvrtastu kulu podiže Nikifor Ranjina. Ta prvotna Minčeta razlikovala se smještajem i oblikom od ostalih četvrtastih kula u glavnom gradskom zidu. Njezina tri ugla pružala su se u vanjski prostor, a imala je i dvije platforme: jednu na pola visine i drugu na vrhu, s razvijenim kruništem i zupcima. Godine 1445. odlučeno je da se Minčeta osuvremeni: da se snizi, zaoble uglovi i preostali dio dobije okrugli oblik. No 1461. u Dubrovnik dolazi poznati firentinski graditelj i kipar Michelozzi, kojem se povjerava osuvremenjene zidina i nadzor nad svim radovima. Zatekao je radove na Minčeti i svjestan osjetljivosti prijelaza s hladnog na vatreno oružje, razradio model rekonstrukcije, koji omogućava istodobnu obranu od dviju vrsta ratovanja. Na visokoj okrugloj bazi tvrđave, bubnju, formirao je široku platformu za smještaj topništva, a u unutrašnjost je smjestio zatvoreno predziđe na tri razine. Iz okruglog hodnika zrakasto se pružaju kazamati – devet njih na svakoj razini. Kazamati imaju tri dijela: dio za provjetravanje uz hodnik, dio za topove i dio za rukovanje hladnim oružjem. Takvo oblikovanje omogućava stajanje i odapinjanje strijela. Sve je to smišljeno dvadeset godina prije nego što je nastao prvi kazamat u Ostiji, koji je konstruirao Baccio Pontelli.

Michelozzo je zatvoreno predziđe Minčete povezao s otvorenim predziđem koje se pruža do tvrđave Bokar i tako povezao obranu cijelog zapadnog dijela grada. Nakon njegova odlaska, radove na Minčeti preuzima ugledni graditelj iz Šibenika, Juraj Dalmatinac (poč. 15. st. – 1473./75.). Iako nema pisanih tragova o njegovu radu u Dubrovniku, pa ni na Minčeti, pretpostavlja se da je skarpom, skošenim vanjskim zidom, povezao Michelozzijevo zatvoreno predziđe s tijelom Minčete.

Gradnju Minčete završio je potkraj 15. stoljeća Paskoje Miličević (oko 1440. – 1516.) razvijenim kruništem sa zupcima, oslonjenim na konzole. Godine 1646. najgornji hodnik zatvorenog predziđa zapunjava se zemljanim nasipom da bi što bolje odolio neprijateljskoj topovskoj paljbi.

U 17. stoljeću krunište je preoblikovao Dubrovčanin Marin Držić. Tada je dobilo jake prsobrane s banketima, pristupnim zidićima i otvorima za topove. To je bila i posljednja intervencija, a u tom je stanju tvrđava očuvana do danas.

Minčeta je bila i važno mjesto u opskrbi grada vodom. Vodovod su 1437. projektirali talijanski graditelji Onofrio della Cava i Andriuzzi de Bulbito, koji su kanalom iz dvanaest kilometara udaljenog Šumeta doveli izvorsku vodu u Grad i ondje ga, u Minčeti, razdvojili u dva kraka. Istočni krak vodio je do Male Onofrijeve fontane i Kneževa dvora, a zapadni do crkve sv. Stjepana u južnom dijelu grada.

sagrađena je u drugoj polovici 13. stoljeća, na prostoru kliješta, uvučenom u gradsko tkivo. Na njegovim uglovima sagrađene su kule Gornji ugao i Minčeta. U 15. stoljeću područje kliješta služilo je za pripremu baruta i rafineriju salitre, a danas je na tom mjestu igralište. Izgled kule slijedi razvojne faze zapadnog dijela gradskih zidina u 14. i 15. stoljeću, a u doba austrijske vladavine doživjela je slične promjene kao i druge kule.

nalazi se iznad franjevačkog samostana Male braće, po kojem nosi ime. I ona je sagrađena u drugoj polovici 13. stoljeća. Prema Michelozzovoj zamisli, njezini su zidovi znatno sniženi i ujedno ojačani. Sredinom 16. stoljeća unutrašnjost je presvođena. I ona je bila znatno oštećena u potresu 1667. i potom popravljena. Preinake je doživjela za austrijske vladavine.

polukružna utvrda sa sjeverne strane Vanjskih vrata od Pila, počinje se graditi 1471. Austrijska vlast počela ju je rušiti, što je izazvalo veliko negodovanje građana koji su to zaustavili i potaknuli rekonstrukciju srušenog kruništa.

nalazi se pokraj Nutarnjih vrata od Pila. Kantonata je utvrđeni, obično znatno povišen ugao zida s kojeg se nadzire okolica i nema pripadajući zatvoreni prostor. Počinje se graditi 1381., kad se podiže visoki zid sa stražarnicom. Prema zamisli Michelozza Michelozzija (1396.– 1472.), velikog firentinskog arhitekta koji je od 1461. do 1464. bio zadužen za nadzor i upravljanje svim radovima na obrani Grada i Republike, kantonata se snizuje, ziđe ojačava, a na razini drugog kata uspostavlja kazamatni hodnik kojim se pristupa novim topovskim nišama. Unutar utvrde sagrađena je zgrada u 19. stoljeću. Sjeverno od Nutarnjih vrata od Pila nalazila se kula od Pila. Bila je četvrtasta poput svih kula sagrađenih potkraj 13. stoljeća. U sklopu Michelozzova projekta osuvremenjenja zapadnih zidina, njezini se zidovi snizuju i podebljavaju s vanjske strane. U 16. stoljeću služila je kao skladište državnih zaliha prosa. Bila je teško oštećena u razornom potresu 1667. godine. Porušena je 1818. zbog izgradnje serpentine, kolnika između Nutarnjih i Vanjskih vrata. Tragovi kule pronađeni su u podnici tog puta i označeni kamenim pločama.

jedan su od triju glavnih ulaza u Grad. Nazvana su po predgrađu Pile na zapadnoj strani grada. Čine ih Vanjska vrata i Nutarnja vrata. Među njima je bio prostor gdje su danas kolni put i kameno stubište, koje je 1923. oblikovao znameniti hrvatski kipar Ivan Meštrović. Vanjska vrata imaju podizni drveni most, na koji se nastavlja kameni, premošćujući gradski jarak. Ispred kamenog mosta na Pilama nalazio se barbakan (obli visoki zid) s rašćelom (željeznim rešetkastim vratima). Srušen je u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme austrijske vladavine, radi nesmetanog prometa.

počinju se graditi 1351., kad je odlučeno da se gradi novo zapadno predziđe. Jednolučni kameni most ispred njih izgradio je 1398. majstor Ivan iz Siene (Giovanni da Siena,† 1428. ili 1430.). U sklopu proširenja gradskog predziđa poslije 1460. nova Vanjska vrata od Pila grade ugledni domaći graditelji Grubačević i Bogosalić. Deset godina poslije proširen je gradski jarak na Pilama, zbog čega se gradi novi, trolučni kameni most. Zahvati su izvedeni 1474. prema projektu velikog dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića (oko 1440. – 1516.), a kamenu plastiku izradio je ugledni korčulanski klesar Marko Andrijić (sr. 15. st. – 1507.). Godine 1533. srušen je prvi kameni luk mosta, povezan s Vanjskim vratima, kako bi se uspostavio drveni podizni most. Uklonjen je u vrijeme Austrije, na njegovo je mjesto postavljen betonski most, a kamena ograda zamijenjena je industrijski izrađenom željeznom ogradom. Prigodom obnove i restauracije zidina 1960-ih most je rekonstruiran i vraćen u prvotno stanje.

sagrađena su u drugoj polovici 13. stoljeća, kad se gradio taj dio glavnog gradskog zida. Ojačavanjima zida u 15. stoljeću dobivaju gotički oblik, koji se održao do danas. Vrata su bila dvostruka s jakim drvenim vratnicama, a s unutarnje strane bila su ojačana jakim gredama uprtim u zid, da se spriječi nasilno otvaranje vrata. Kao iznimno osjetljivo mjesto u obrani Grada, bila su strogo čuvana. Ključeve je držao knez i uručivao ih stražarima svakoga jutra, a navečer kad su se vrata zatvarala, primao ih je od njih na čuvanje.

smještena sjeverno od Bokara, počela se graditi 1305. kao četvrtasta središnja kula na zemljištu samostana sv. Klare. Ime se izvodi od starotalijanskog naziva za djevice, pulzelle. Presvođuje se i prekriva krovištem 1450. U sklopu osuvremenjenja zapadnog predziđa i ojačanja zidina prema Michelozzovoj zamisli 1461. godine, ziđe kule znatno se ojačava i snizuje, tijelo se proširuje prema sjeveru i uklanja krov. Prizemlje kule samostan je poslije upotrebljavao kao kuhinju. Posebno joj je obilježje sjedeći kip sv. Vlaha u renesansnoj niši na vanjskom plaštu.

nalazi se na jugozapadnom uglu, na jednom od glavnih strateških mjesta, braneći prilaz morem zapadnom potezu zidina i zapadnom ulazu u grad. Leži dijelom na morskoj hridi odvojenoj od kopna, a njezino podnožje oplakuje more. U vrijeme svojega nastanka nazivala se Zvjezdan ili kula Brsalja po streljani koja se nalazila nedaleko od nje, preko gradskog jarka.

Tvrđava se počela graditi 1461. prema projektu Michelozza Michelozzija, koji ju je zamislio kao kazamatnu utvrdu s radijalno postavljenim topovskim nišama, s dvije razine u unutrašnjosti i otvorenom platformom na vrhu. Gradnja se znatno oduljila, a tek se 1570. nadograđuje prema prijedlogu vojnog inženjera Antonija Ferramolina iz Bergama (kraj 15. st. – 1550.), koji je 1538. boravio u Dubrovniku i izradio nekoliko varijanti rekonstrukcije i nadogradnje zidina. Tim zahvatom Bokar je dobio današnji izgled.

Uz tvrđavu Bokar nalazila se KULA KALARINJA, koja je ime dobila po grčkom nazivu lijepa luka za uvalu, zaklonište i privezište za manje brodice. Sagrađena je u drugoj polovici 13. stoljeća i bila četvrtasta poput svih drugih tadašnjih kula. Izgradnjom zapadnog predziđa i Bokara sredinom 15. stoljeća gubi istaknutu ulogu u obrani Grada. U katastrofalnom potresu 1667. bila je izrazito oštećena. Poslije su popravljeni zidovi, ali kula nije obnovljena. U 19. stoljeću prigrađeno joj je stubište kojim se prilazi tvrđavi Bokar.